kost
fraktura
1, Prekid integriteta ili kontinuiteta kosti je definiran kao prijelom. 2, Uzrok 1: Direktno nasilje direktno utiče na udove i uzrokuje frakture. Mjesto prijeloma je često praćeno različitim stepenom oštećenja mekog tkiva, uključujući istovremeno oštećenje živaca i krvnih žila, kao što su otvoreni usitnjeni prijelomi tibije i fibule uzrokovani požarnim ozljedama. 2. Indirektni nasilni prijelomi se javljaju u područjima daleko od nasilnog efekta, a ne u područjima koja su direktno pogođena nasiljem. Prijelomi su uzrokovani upotrebom sile kroz provođenje, polugu ili rotaciju. Na primjer, prijelom kondila humerusa nastaje tako što se ozlijeđena osoba oklizne u hodu, koristeći dlan da podupire tlo i nasilno se povuče, što rezultira prijelomom kondila humerusa iznad lakatnog zgloba. 3. Mišićna napetost: iznenadna i intenzivna kontrakcija mišića može slomiti kost na mjestu vezivanja. Na primjer, pri iznenadnom padu, mišić kvadricepsa se snažno kontrahira, što može dovesti do poprečnog prijeloma patele. 4. Nagomilati dugotrajne-ponovljene i blage direktne ili indirektne ozljede (kao što je-marširanje na daljinu), što može dovesti do prijeloma koncentrisanih na određenoj tački kostiju. Prijelom bez pomaka, ali sporo zarastanje. 5. Gore navedene četiri vrste koštanih bolesti su uzrokovane prijelomom zdravih kostiju uslijed različitih nasilnih efekata, poznatih kao traumatski prijelomi. Ako su osteoporoza i krhkost uzrokovani patološkim promjenama same kosti, prijelomi mogu nastati pod normalnom aktivnošću ili pod blagom vanjskom silom, što se naziva patološki prijelomi. Ova vrsta prijeloma je uglavnom uzrokovana patološkim promjenama u koštanom tkivu i neće se ovdje raspravljati. 3, Klasifikacija prijeloma je važan korak u određivanju metoda liječenja i razumijevanju njihovih razvojnih obrazaca. Postoji mnogo metoda za klasifikaciju, a glavne metode klasifikacije su predstavljene na sljedeći način: (1) Prema tome da li je mjesto prijeloma povezano sa vanjskim svijetom, može se podijeliti na 1. Zatvoreni prijelomi sa krajevima prijeloma koji nisu povezani sa vanjskim svijetom. 2. Otvoreni prijelomi sa rupturom kože ili sluzokože, gdje je mjesto prijeloma povezano sa vanjskim svijetom. (2) Prema stepenu oštećenja prijeloma, može se podijeliti na 1. Pacijenti sa jednostavnim prijelomima bez istovremenih oštećenja živaca, važnih krvnih žila, tetiva ili organa. 2. Kompleksni prijelomi sa povredama živaca, važnih krvnih sudova, tetiva ili organa. 3. Nepotpuni prijelomi sa samo djelomičnim prekidom. Ova vrsta prijeloma često nema pomaka. 4. Pacijenti s potpunim prijelomom i potpunim prekidom kontinuiteta koštanih trabekula. Nakon prijeloma cjevaste kosti formiraju se dva ili više segmenata prijeloma u daljini. Ova vrsta prijeloma često ima pomak krajeva prijeloma. (3) Prema obliku linije loma, može se podijeliti na 1. Poprečni prijelom. Linija preloma je skoro okomita na uzdužnu osu osovine. 2. Linija loma kosog preloma seče se sa uzdužnom osom osovine pod oštrim uglom. 3. Spiralni prelom: Linija loma je spiralnog ili spiralnog oblika kada je prelom višestruko prelomljen{36}} A komada. Kada je linija preloma u obliku "T" ili "Y", naziva se i frakturom tipa "T" ili "Y". 5. Insercijski prijelomi nastaju na spoju guste i spužvaste kosti u epifizi dugog osovine. Nakon prijeloma, gusta kost se ugrađuje u spongioznu kost, što se može pojaviti u vratu femura i hirurškom vratu humerusa. 6. Kompresijski prijelomi uzrokuju deformaciju spongiozne kosti, kao što su pršljenovi i kalkaneus, zbog kompresije. 7., pukotina je također poznata kao fraktura frakture ili linija pukotine praznine koje liče na pukotine na porculanu, koje se obično nalaze u lobanji, lopatici i drugim područjima. 8. Prijelomi zelenih grana su češći kod djece, pri čemu je samo dio kosti i periosta izdužen, naboran ili puknut. Mjesto prijeloma ima ugaone i zakrivljene deformitete, slično situaciji kada su mlade grane slomljene. 9. Na mjestu epifizne ploče dolazi do odvajanja epifiza, što uzrokuje odvajanje epifizne ploče od osovine. Presjek epifizne ploče može sadržavati različite količine koštanog tkiva, tako da je epifizno odvajanje također vrsta prijeloma. Vidi se kod djece i adolescenata. (4) Prema stepenu stabilnosti nakon redukcije loma, može se podijeliti na
jedan
1. Za stabilnu redukciju prijeloma uz odgovarajuću vanjsku fiksaciju koja je manje sklona ponovnom pomaku, kao što je fraktura fisure, fraktura zelene grane, ugrađena fraktura, poprečni prijelom, itd. 2. Nestabilni prijelomi koji su skloni ponovnom pomaku nakon redukcije, kao što su kosi prijelomi, frakture od preloma, spiralni prijelom, itd. medicinskog tretmana nakon prijeloma, može se podijeliti na 1. Pacijenti koji traže liječenje u roku od 2-3 sedmice nakon svježe povrede prijeloma. 2. Pacijenti koji traže medicinsku pomoć 2-3 sedmice nakon stare povrede prijeloma. (6) Prema tome da li je struktura kosti bila normalna prije ozljede, može se podijeliti na 1. Traumatski prijelom. Prije prijeloma, struktura kostiju je bila normalna i prijelom je bio isključivo uzrokovan vanjskom silom. 2. Patološki prijelomi koji imaju već postojeće lezije na kosti (kao što su osteomijelitis, tuberkuloza kostiju, tumori kostiju, itd.) što je rezultiralo prijelomima uslijed blagih vanjskih sila.
4, Kliničke manifestacije i rendgenski pregled prijeloma uključuju: 1. Šok: Šok uzrokovan prijelomima uglavnom je posljedica krvarenja, posebno prijeloma karlice, fraktura femura i višestrukih prijeloma. Količina krvarenja može dostići i preko 2000 ml kod pacijenata, a teški otvoreni prijelomi ili istovremeno laboratorijsko oštećenje važnih unutrašnjih organa također mogu dovesti do šoka. 2. Groznica: Teški simptomi nakon prijeloma se generalno javljaju uz normalnu tjelesnu temperaturu. Prijelomi sa značajnim krvarenjem, kao što su frakture bedrene kosti, frakture karlice i apsorpcija hematoma, mogu se manifestirati s niskom temperaturom, ali općenito ne prelazi 38 stepeni Celzijusa. Kada se pojave otvoreni prijelomi i visoka temperatura, treba razmotriti mogućnost osnovne infekcije. Dvije lokalne manifestacije: 1. Simptomi prijeloma općenito se manifestiraju kao lokalni bol, otok ili funkcionalno oštećenje. Prilikom prijeloma dolazi do pucanja i krvarenja krvnih sudova u koštanoj srži, periostumu i okolnim tkivima, stvarajući hematom na mjestu prijeloma, kao i edem uzrokovan povredom mekog tkiva, što za posljedicu ima jako oticanje samopouzdanja{{13}uda zahvaćenog ekstremiteta, pa čak i zategnutost brusnog mišića. Dijagnoza i liječenje mogu poprimiti ljubičastu, plavu ili žutu boju zbog razgradnje hemoglobina. Jak bol se javlja lokalno u području prijeloma, posebno kada se zahvaćeni ekstremitet pomjeri, praćen očiglednom osjetljivošću. Lokalni otok i bol ograničavaju kretanje zahvaćenog ekstremiteta. Ako se radi o potpunom prijelomu, može doći do potpunog gubitka funkcije pokretljivosti ozlijeđenog ekstremiteta, što je jedinstven znak prijeloma. a, Malformacija i pomicanje frakturnih segmenata može uzrokovati promjene u izgledu zahvaćenog ekstremiteta, koje se uglavnom manifestiraju kao skraćivanje, kutni ili rotacijski deformiteti. b, Abnormalna aktivnost: Dio tijela koji se ne može konsultovati za kretanje u normalnim životnim uslovima, što rezultira abnormalnim i nerazumljivim pokretima nakon preloma. c, Frikativan ili frikativni osjećaj kosti: Nakon prijeloma, kada se dva kraja prijeloma trljaju jedan o drugi, može se proizvesti frikativni ili koštani frikativni osjećaj. Ako jedan od tri karakteristična znaka prijeloma ima gore navedene tri karakteristike, može se ljubazno dijagnosticirati kao prijelom. Međutim, prilikom inicijalnog pregleda arogantnih tehničkih pacijenata treba uzeti u obzir abnormalnu aktivnost i frikativnu senzaciju kosti prijeloma i ne treba ih namjerno ponavljati više puta kako bi se izbjeglo pogoršanje oštećenja okolnih tkiva, posebno važnih krvnih sudova i nerava. Vrijedi napomenuti da akademski prijelomi kao što su frakture fisura i prijelomi umetanja možda neće pokazati gore navedena tri tipična karakteristična znaka prijeloma, te se rendgenski pregledi trebaju rutinski raditi kako bi se potvrdila njihova dijagnoza. Tri rendgenske manifestacije (1) Rendgenski pregled ima važnu vrijednost u dijagnozi i liječenju fraktura. (2) Rendgenski pregled prijeloma općenito uključuje uzimanje anteroposteriornih i lateralnih rendgenskih snimaka, uključujući susjedne zglobove, a ako je potrebno, potrebno je napraviti rentgenske snimke posebnih lokacija. (3) Za one sa očiglednim kliničkim simptomima i bez abnormalnosti pronađenih na rendgenskom snimku, naknadni-rentgenski snimak će se napraviti dvije sedmice kasnije. 5, Komplikacije prijeloma: Komplikacije prijeloma općenito se dijele na dvije vrste: rane i kasne. Rane komplikacije prijeloma: 1. Šok: teška ozljeda uzrokovana prijelomom koja dovodi do masivnog krvarenja ili oštećenja važnih organa;
dva
2. Sindrom masne embolije: javlja se kod odraslih zbog prevelike napetosti medularnog hematoma na mjestu prijeloma, koji uništava koštanu srž i uzrokuje da kapljice masti uđu u rupturiranu submukoznu jamu i uđu u krvotok. Uzrokuje plućnu i cerebralnu masnu emboliju. Simptomi plućne embolije uključuju otežano disanje, cijanozu, ubrzan rad srca i sniženi krvni tlak. Cerebralna embolija se manifestuje kao poremećaji svijesti kao što su nemir, koma, konvulzije, itd. 3. Važne povrede visceralnih organa: ① ruptura jetre i slezene ② povreda pluća ③ povreda mokraćne bešike i uretre ④, itd. povreda rektuma; 4. Važna povreda perifernog tkiva: ① Važna vaskularna povreda ② Povreda perifernog živca ③ Povreda kičmene moždine; 5. Osteofascijalni kompartment sindrom: često se viđa na unutrašnjoj strani podlaktice i potkolenice, često uzrokovan traumatskim prelomima ili čvrstim vezivanjem, što dovodi do smanjenja volumena osteofascijalnog kompartmenta i povećanja pritiska unutar njega. Kasne komplikacije prijeloma: 1. Padajuća upala pluća: često se javlja kod pacijenata koji su zbog prijeloma dugo bili prikovani za krevet, posebno kod starijih, slabih i hroničnih bolesti; 2. Dekubitus: Nakon teških prijeloma, pacijenti su dugo prikovani za krevet, sa pritiskom na izbočene kosti tijela i lokalnim poremećajima cirkulacije krvi, koji lako mogu formirati čireve od deka; 3. Venska tromboza donjih ekstremiteta: često se viđa kod pacijenata sa prijelomima karlice ili donjih ekstremiteta, dugotrajni-nedostatak vježbanja uzrokuje hiperkoagulabilno stanje krvi; 4. Infekcija: Otvoreni prijelomi, posebno oni sa jakom kontaminacijom ili teškim oštećenjem mekog tkiva, mogu dovesti do gnojnog osteomijelitisa ako debridman nije temeljan; 5. Traumatska osifikacija: često uzrokovana uganućem zgloba, dislokacijama ili prijelomima u blizini zgloba, što rezultira subperiostalnim hematomom uzrokovanim odvajanjem periosta. Nepravilan tretman može dovesti do opsežnog okoštavanja u mekim tkivima u blizini zgloba; 6. Traumatski artritis: Neuspjeh da se precizno smanje prijelomi, neravne površine zglobova i dugotrajno-habanje mogu lako uzrokovati artritis; 7. Ukočenost zgloba: najčešća je komplikacija prijeloma i ozljeda zgloba; 8. Akutna atrofija kostiju: odnosi se na bolnu osteoporozu u blizini zglobova uzrokovanu ozljedom, također poznatu kao refleksna simpatička distrofija; 9. Ishemijska osteonekroza: uzrokovana poremećajem dotoka krvi u frakturirani segment; 10. Ishemijski spazam mišića: Jedna od ozbiljnijih komplikacija je rezultat nepravilnog upravljanja kompartment sindromom. 6, Principi liječenja prijeloma uključuju tri glavna principa: redukciju, fiksaciju i rehabilitacijski tretman. 1. Redukcija je proces vraćanja pomaknutog segmenta prijeloma na normalan ili skoro normalan odnos restrukturiranja kostiju i restrukturiranja pomaknutog preloma funkcija. 2. Popravite prijelom kako biste zadržali svoj položaj nakon redukcije, tako da može postići čvrsto cijeljenje u dobrom položaju. 3. Funkcionalna vježba je proces brzog obnavljanja mekih tkiva kao što su mišići, tetive, ligamenti i zglobne kapsule zahvaćenog ekstremiteta bez utjecaja na fiksaciju. (1) Redukcija prijeloma 1. Kriterijumi redukcije (1) Anatomska redukcija: Kada je segment prijeloma smanjen i vraćen u svoj normalan anatomski odnos, poravnanje (kontaktna površina između dva kraja prijeloma) i poravnanje (odnos između dva segmenta prijeloma na uzdužnoj osi, naziva se potpuno dobra redukcija). (2) Funkcionalna redukcija: Nakon redukcije, ako se dva segmenta prijeloma nisu vratila u svoj normalan anatomski odnos, ali nemaju značajan utjecaj na funkciju ekstremiteta nakon zarastanja prijeloma, to se naziva funkcionalnom redukcijom. Standard za funkcionalnu redukciju je da: 1) rotacijski pomak i separacijski pomak mjesta prijeloma moraju biti potpuno ispravljeni. 2) Skraćeni pomak kod prijeloma donjih ekstremiteta odraslih ne prelazi lcm; Ako djeca nemaju povredu epifize, a donji udovi su im skraćeni za 2 cm, mogu se samoispraviti tokom procesa rasta i razvoja.
tri
3) Ugaoni pomak: Prijelomi donjih ekstremiteta su blago nagnuti naprijed ili nazad, u skladu sa smjerom kretanja zgloba, i mogu se sami korigirati tokom perioda rekonstrukcije kalusa u budućnosti. Bočni kutni pomak, okomit na smjer kretanja zgloba, ne može se u budućnosti korigirati i mora se potpuno smanjiti. U suprotnom, neravnomjerna težina-na unutarnjoj i vanjskoj strani zgloba može lako dovesti do traumatskog artritisa. Zahtjevi za prijelome gornjih ekstremiteta su također nedosljedni, sa blagim deformitetima u osovini humerusa koji imaju mali utjecaj na funkciju; Dvostruki prijelomi podlaktice zahtijevaju dobro poravnanje i poravnanje, inače će utjecati na funkciju rotacije podlaktice. 4) Poprečni prijelomi duge osovine trebaju imati najmanje 1/3 kraja preloma poravnati, a prijelomi metafize trebaju imati najmanje 3/4 kraja preloma poravnati. za pomicanje pomoću ručne redukcije. Prilikom izvođenja ručnog resetiranja, tehnika mora biti nježna i treba uložiti napore da se jednom uspješno resetuje. Koraci za ručno smanjenje su: ① ublažavanje bola: mogu se koristiti lokalna anestezija, anestezija nervnog bloka ili opća anestezija, pri čemu se potonja češće koristi kod djece; ② Položaj za opuštanje mišića: Nakon anestezije, stavite zglobove zahvaćenog ekstremiteta u položaj za opuštanje mišića kako biste smanjili napetost mišića na slomljenom segmentu; ③ Smjer poravnanja: Prilikom smanjenja prijeloma, poravnajte distalni segment prijeloma sa smjerom naznačenim segmentom proksimalnog prijeloma Trakcija povlačenja i istezanja: Pod adversarnom vučom, trakcija se primjenjuje duž uzdužne ose distalnog kraja zahvaćenog ekstremiteta kako bi se ispravio pomak prijeloma. Hirurg dodiruje mjesto prijeloma objema rukama i na osnovu vrste prijeloma i pomaka prikazanog na rendgenskom snimku-koristi tehnike kao što su obrnuto savijanje, rotacija, podizanje kraja, kompresija, cijepanje kosti i korekcija kako bi se postigla redukcija. (2) Otvorena redukcija: 1) Indikacije za otvorenu redukciju: ① Meka tkiva kao što su mišići i tetive su ugrađena između krajeva preloma, a ručna redukcija je neuspešna; ② Oni sa intra{19}}intraartikularnim frakturama i lošim poravnanjem nakon ručne redukcije će uticati na funkciju zgloba; ③ Neuspjeh ručne redukcije da ispuni standard funkcionalne redukcije ozbiljno će utjecati na funkciju zahvaćenog ekstremiteta Prijelom kompliciranog sa velikim oštećenjem krvnih žila i nerava, dok se popravljaju krvni sudovi i nervi, preporučljivo je izvršiti otvorenu redukciju prijeloma; ⑤ Višestruki prijelomi, kako bi se olakšalo njegu i liječenje, te spriječile komplikacije, mogu se odabrati odgovarajuća mjesta za otvorenu redukciju. 2) Prednosti i nedostaci otvorene redukcije: Najveća prednost otvorene redukcije je to što se može postići anatomska redukcija prijeloma. Efikasna unutrašnja fiksacija može omogućiti pacijentima da rano ustaju iz kreveta i smanjuju atrofiju mišića ili ukočenost zglobova. Također može olakšati dojenje i smanjiti komplikacije. Glavni nedostaci su: ① Može uzrokovati odloženo ili nezarastanje fraktura; ② Povećati stepen lokalnog oštećenja mekog tkiva koje je sklono infekciji; ③ Nepravilna upotreba opreme za unutrašnju fiksaciju može izazvati poteškoće ili uticati na efekat fiksacije tokom operacije, što dovodi do aseptične upale. Uklanjanje opreme za unutrašnju fiksaciju često zahtijeva još jednu operaciju. (2) 1. Eksterna fiksacija se uglavnom koristi za pacijente koji su podvrgnuti ručnoj redukciji prijeloma i neke pacijente kojima je potrebna dodatna vanjska fiksacija nakon operacije otvorene redukcije i unutrašnje fiksacije. (1) Mala fiksacija udlagama: 1) Zatvoreni prelomi koronarne udove, ali prelomi bedrene kosti zahtevaju kontinuiranu vuču kosti zbog snažne trakcije mišića butine; 2) Otvoreni prelomi udova sa malim rezovima koji su zarasli nakon tretmana; 3) Stari prijelomi udova su još uvijek pogodni za ručnu redukciju. (2) Fiksacija gipsanim zavojem: 1) Male udlage ne treba koristiti za fiksaciju prije zarastanja rane nakon debridmana i šivanja otvorenih prijeloma;
četiri
2) frakture u određenim područjima koje je teško popraviti malim udlagama, kao što su prelomi kičme; 3) Nakon otvorene redukcije i unutrašnje fiksacije određenih fraktura, kao što je intramedularna fiksacija ekserom ili čeličnom pločom za vijke za frakture Yin kostiju, koristi se kao pomoćna eksterna fiksacija; 4) Održavanje korektivnog položaja nakon korekcije i fiksacije deformiteta nakon operacije kostiju i zglobova, kao što je operacija fuzije ručnog zgloba; 5) Fiksacija zahvaćenih ekstremiteta sa gnojnim artritisom i osteomijelitisom. (3) Eksterna fiksacija stalka: 1) Smanjenje preloma nadlaktice u kombinaciji sa ozljedom radijalnog živca ili frakturom humeralne osovine ručnom redukcijom i fiksacijom malim udlagama. 2) Jako natečeni zatvoreni prijelomi gornjeg ekstremiteta i teške otvorene ozljede nadlaktice i podlaktice} pleks tračnica{8} naprezanje. 4) Prijelom lopatice. 5) Purulentni artritis ili tuberkuloza zglobova ramena i lakta. (4) Trakcija kože i vuča kostiju: 1) Prijelom grlića materice i dislokacija - okcipitalna vuča i trakcija lobanje; 2) Prelom femura: trakcija kože butine ili gomoljaste kosti tibije; 3) Otvoreni prelom tibije sa kalkanealnom trakcijom; 4) Otvoreni prelom komplikovan infekcijom; 5) Otežana redukcija preloma kondila humerusa sa trakcijom ulnarnog olekranona. Metodu i težinu kontinuirane trakcije treba odabrati na osnovu starosti pacijenta, pola, razvijenosti mišića, ozljede mekog tkiva i lokacije prijeloma. Za zatvorene frakture osovine femura i tuberoznosti tibije, vučna težina je općenito 1/8 do 1/7 tjelesne težine. (5) Vanjski fiksatori su prikladni za otvorene prijelome, zatvorene prijelome sa opsežnim oštećenjem mekog tkiva, frakture s infekcijom i nezarastanjem, te postoperativnu osteotomiju i fuziju zgloba. 2. Unutrašnja fiksacija se uglavnom koristi za fiksiranje segmenta prijeloma u anatomskom redukcionom položaju nakon otvorene redukcije pomoću metalnih uređaja za unutrašnju fiksaciju, kao što su kompresija kost na kost ploče. (3) Biomehanika i klinička primjena unutrašnje fiksacije kod prijeloma. Glavna svrha unutrašnje fiksacije je da omogući dovoljno, aktivno i bezbolno kretanje mišića zgloba što je ranije moguće tokom zacjeljivanja prijeloma, uz minimiziranje vanjske fiksacije. Glavni koncept je klasična jaka fiksacija i nedavno razvijena biološka fiksacija. U prošlosti je akcenat stavljen na anatomsku redukciju i snažnu fiksaciju, težeći primarnom zacjeljivanju prijeloma. Njegovi predstavnici su koštane ploče i kompresijske ploče. Ali u procesu anatomske redukcije može doći do poremećaja dotoka krvi do kraja prijeloma, a nedostatak snažne fiksacije je ishemija kosti ispod ploče, koja blokira prijenos stresa unutarnjom fiksacijom. Pod kontinuiranim dinamičkim kompresivnim stresom, osteoblasti na mjestu prijeloma se stimuliraju, pospješujući zacjeljivanje kostiju, a kalus se može preoblikovati pod stresom. Međutim, snažna fiksacija omogućava prijenos stresa kroz unutrašnju fiksaciju, smanjujući stres na mjestu prijeloma i povećavajući rizik od nezarastanja, osteoporoze ispod koštane ploče i refrakture nakon uklanjanja unutrašnje fiksacije. Biološka fiksacija naglašava zaštitu lokalne opskrbe krvlju i elastičnu fiksaciju prijeloma, bez potrebe za anatomskom redukcijom. Njegovi predstavnici uključuju okvire za eksternu fiksaciju, interlocking intramedularne nokte i perkutane minimalno invazivne tehnike fiksacije ploča. Njegova prednost je u izbjegavanju odvajanja mekog tkiva na kraju prijeloma što je više moguće, čime se štiti lokalna opskrba krvlju, a ujedno i očuvanje provođenja stresa na kraju prijeloma, što je korisno za zacjeljivanje prijeloma; Nedostatak mu je što prijelomi često podliježu sekundarnom zacjeljivanju, a čvrstoća kalusa je nedovoljna i zahtijeva duži period preoblikovanja. Jaka fiksacija i biološka fiksacija nisu suprotstavljeni koncepti liječenja. Koncept unutrašnje fiksacije nastao je od vanjske fiksacije kao što su gips i udlage, dok je biološka fiksacija produžetak i razvoj jake fiksacije. Fiksnu metodu treba odabrati u skladu sa uslovom i treba je kombinovati sa aplikacijom. Na primjer, u slučaju usitnjenih prijeloma u sredini tibije, za fiksaciju se mogu koristiti isprepleteni intramedularni ekseri. U ranim fazama, u proksimalne i distalne krajeve prijeloma treba zašrafiti jači isprepleteni ekser radi fiksacije. Nakon početnog zacjeljivanja prijeloma, distalni isprepleteni čavao može se ukloniti (tj. dinamički) kako bi se omogućilo kompresionom naprezanju da u potpunosti prođe kroz kraj prijeloma, promovišući zarastanje i preoblikovanje frakture. (4) Funkcionalna vježba
pet
U roku od 1-2 sedmice nakon ranog stadijuma prijeloma, svrha funkcionalnih vježbi tokom ovog perioda je promicanje cirkulacije krvi u zahvaćenom ekstremitetu, uklanjanje otoka i sprječavanje atrofije mišića. Funkcionalne vježbe treba se uglavnom fokusirati na aktivno opuštanje mišića i aktivnosti kontrakcije u zahvaćenom ekstremitetu. U principu, gornji i donji zglobovi prijeloma su privremeno neaktivni. 2. U srednjoj fazi, 2 sedmice nakon prijeloma, mjesto prijeloma ima vlaknaste veze i postaje sve stabilnije. U ovom trenutku treba započeti pokrete gornjih i donjih zglobova kako bi se spriječila atrofija mišića i ukočenost zgloba. 3. U kasnoj fazi, fraktura je dostigla klinički standard zacjeljivanja i vanjska fiksacija je uklonjena. Ovo je kritičan period za funkcionalno vježbanje.
Principi liječenja otvorenih prijeloma
Otvoreni prijelomi se odnose na rupturu kože ili sluznice na mjestu prijeloma, što omogućava kosti da komunicira s vanjskim svijetom. Može biti uzrokovano direktnim nasilnim djelovanjem koje puca meko tkivo na mjestu prijeloma, što rezultira kontuzijom mišića, ili indirektnim nasiljem koje probija mišiće i kožu iznutra prema van na kraju prijeloma. Oštećenje mekog tkiva povezano s prvim prijelomom je mnogo teže nego kod drugog. Najveća opasnost od otvorenih prijeloma je to što je rana kontaminirana, veliki broj stanica prodire i brzo se lokalno razmnožavaju, uzrokujući infekciju kostiju. Teški slučajevi mogu dovesti do disfunkcije ekstremiteta, invaliditeta, pa čak i životno{4}}opasnih situacija. Otvoreni prelomi se mogu klasifikovati u tri stepena na osnovu težine oštećenja mekog tkiva. Prvi stepen: Koža je punktirana sa kraja preloma iznutra prema van, a oštećenje mekog tkiva je blago. Drugi stepen: ruptura ili drobljenje kože, umjereno oštećenje potkožnog i mišićnog tkiva. Treći stepen: Teška oštećenja kože, potkožnog tkiva i mišića, često praćena oštećenjem krvnih žila i nerava. Princip liječenja otvorenih prijeloma je pravovremeno i pravilno liječenje rane, prevencija infekcije što je više moguće i nastojanje da se otvoreni prijelomi transformišu u zatvorene prijelome. 1, Preoperativni pregled i priprema: (1) Raspitajte se o anamnezi, razumite proces traume, prirodu i vrijeme ozljede i situaciju hitnog liječenja. (2) Provjerite cjelokupno stanje na šok i druga po život{14}}oštećenja organa. (3) Utvrditi prisustvo ozljeda živaca, tetiva i vaskularnih organa putem pokreta udova, osjeta, arterijske pulsacije i periferne cirkulacije krvi. (4) Posmatrajte ranu i procijenite dubinu ozljede Oštećenje mekog tkiva i stepen kontaminacije. (5) Snimite rendgenske snimke pacijentovih udova u frontalnom i bočnom položaju da biste razumjeli vrstu i pomak prijeloma. 2, U principu, što je raniji debridman, to je manja mogućnost infekcije i bolji je učinak liječenja. Rane bakterije ostaju na površini rane, samo za kontaminaciju, a zatim se razmnožavaju i napadaju tkivo izazivajući infekciju. Ovaj vremenski period se naziva period inkubacije. Dakle, potrebno je težiti debridaciji tokom perioda inkubacije i prije nego što dođe do infekcije. Općenito se vjeruje da debridman treba obaviti u roku od 6 do 8 sati nakon ozljede, a većina rana može zacijeliti u jednoj fazi. Preporučljivo je pokušati to učiniti u ovom vremenskom periodu. Ako je temperatura prilikom ozljede relativno niska, a ako je zima, kontaminacija rane je relativno lagana, a oštećenje okolnog tkiva je također relativno lagano, vrijeme debridmana može se na odgovarajući način produžiti. Mali broj slučajeva još uvijek može biti podvrgnut debridmantu 12 do 24 sata nakon ozljede, a neki slučajevi čak i prelaze 24 sata. Ali apsolutno nije preporučljivo namjerno odlagati vrijeme debridmana, kako bi se izbjeglo povećanje šanse za infekciju i izazivanje ozbiljnih posljedica. 3, Ključne tačke debridmana
šest
Operacija debridmana kod otvorenih prijeloma uključuje debridman, smanjenje frakture, popravak mekog tkiva i zatvaranje rane. Njegovi zahtjevi su stroži od obične ozljede mekog tkiva, a u slučaju infekcije će uzrokovati gnojni osteomijelitis. 1. Debridman: Nakon čišćenja i dezinfekcije rane koja će se kontaminirati, uklanja se rub rane, uklanjaju se strani predmeti i uklanja se nekrotično i beživotno tkivo kako bi rana postala čista. Operacija se može izvesti pod anestezijom brahijalnog pleksusa ili epiduralnom anestezijom. Kako bi se smanjilo krvarenje, posebno kada je praćeno vaskularnom ozljedom, operacija se može izvesti pomoću podveza. Zbog teškoća u određivanju prokrvljenosti tkiva podvezom, nakon inicijalnog debridmana i hemostaze, podvez treba otpustiti, a tkivo bez krvotoka ponovo ukloniti kroz debridman. (1) Čišćenje: Pokrijte ranu sterilnim zavojem i operite zahvaćeni ekstremitet 2-3 puta sterilnom četkom i rastvorom sapuna, uključujući gornji i donji zglob rane. Nakon pranja isperite sterilnom fiziološkom otopinom. Unutrašnjost rane se uglavnom ne pere. Ako je kontaminacija ozbiljna, nježno očistite sterilnom gazom i isperite fiziološkom otopinom. Isperite ranu sa 0,1% aktivnog joda ili nanesite 0,1% aktivnog joda namočenog u gazu na ranu, a zatim isperite fiziološkom otopinom. Nakon rutinske dezinfekcije i polaganja peškira, radi se operacija debridmana. (2) Uklonite 1 do 2 centimetra kože na rubu rane. Kod nagnječenja kože uklonite kožu koja je izgubila vitalnost. Od plitkog do dubokog, uklonite strane predmete, uklonite kontaminirano i neaktivno potkožno tkivo, fasciju i mišiće. Za tetive, živce i krvne žile preporučljivo je ukloniti njihove kontaminirane dijelove što je više moguće uz očuvanje integriteta tkiva za popravak. Temeljni debridman je neophodan kako bi se izbjeglo prevideti mrtve prostore i slijepe tačke. (3) Pacijentima sa teškim kontuzijama zglobnih ligamenata i zglobnih kapsula treba ih ukloniti. Ako je prisutno samo zagađenje, važno je potpuno ukloniti zagađivače uz njihovo očuvanje što je više moguće, što je ključno za stabilnost zgloba i kasniji funkcionalni oporavak. (4) Spoljnu membranu kosti treba sačuvati što je više moguće kako bi se obezbedilo zarastanje kosti. Ako je kontaminiran, njegova površina se može pažljivo odrezati. (5) Liječenje krajeva prijeloma: Potrebno je temeljito očistiti i održati integritet kosti koliko god je to moguće kako bi se olakšalo zacjeljivanje prijeloma. Stepen kontaminacije na kraju kosti generalno ne prelazi 0,5 do 1,0 mm u gustoj kosti, dok može biti dubok i do 1 centimetar u spongioznoj kosti. Kontaminacija guste kosti može se ukloniti cizeliranjem ili grickanjem koštanim pincetama, dok se kontaminirana spužvasta kost može sastrugati. Kontaminiranu šupljinu koštane srži treba temeljito ukloniti. Koštane fragmente usitnjenih prijeloma treba pažljivo tretirati. Slobodni mali fragmenti kostiju se mogu ukloniti, dok male fragmente kostiju koji su još uvijek povezani s okolnim tkivima treba zadržati i smanjiti kako bi se olakšalo zacjeljivanje prijeloma. Čak i ako su veliki koštani fragmenti potpuno slobodni, ne mogu se ukloniti kako bi se izbjeglo izazivanje koštanih defekata, utječući na zacjeljivanje prijeloma, pa čak i uzrok nepovezanosti kostiju. Potopite ga u 0,1% aktivnog joda na S minuta, isperite ga fiziološkom otopinom, a zatim ga vratite na izvorno mjesto prijeloma kako biste održali kontinuitet kosti. (6) Ponovno čišćenje: Nakon temeljnog debridmana, isperite ranu i njenu okolinu sterilnim fiziološkim rastvorom 2-3 puta. Potopite ili vlažite ranu sa 0,1% živog joda u trajanju od 3 do 5 minuta, a rastvor nema neželjenih efekata na tkivo. Ako je rana jako kontaminirana i nakon ozljede je ostalo dosta vremena, može se očistiti 3% otopinom vodikovog peroksida, a zatim isprati fiziološkom otopinom kako bi se smanjila mogućnost anaerobne bakterijske infekcije. Nakon čišćenja, rukavice, zavoje i hirurške instrumente treba zamijeniti, a operaciju popravke tkiva treba nastaviti. 2. Organizaciona popravka (1) Fiksacija prijeloma: Nakon debridmana, prijelom treba smanjiti pod direktnim vidom i odabrati odgovarajuću metodu unutrašnje fiksacije na osnovu vrste prijeloma da se popravi. Metoda fiksacije bi trebala biti najjednostavnija i najbrža, a vanjska fiksacija se može na odgovarajući način dodati nakon operacije ako je potrebno. Ako je prijelom stabilan i nije lako pomaknuti nakon redukcije, umjesto unutrašnje fiksacije može se koristiti vanjska fiksacija.
sedam
Za otvorene prijelome trećeg stepena i otvorene prijelome drugog stepena, ako vrijeme debridmana prelazi 6 do 8 sati nakon ozljede, ne treba koristiti unutrašnju fiksaciju, a za fiksaciju se mogu koristiti vanjski fiksatori. Nakon više od 6 do 8 sati, bakterije kontaminirane na mjestu rane prošle su period inkubacije i ušle u period logaritamske proliferacije. Kao beživotni strani predmeti, uređaji za unutrašnju fiksaciju imaju nisku lokalnu otpornost i antibiotici teško ispoljavaju svoje djelovanje, što lako može uzrokovati infekcije. U slučaju infekcije, uređaj za unutrašnju fiksaciju se mora ukloniti, inače će infekcija potrajati i rez neće zacijeliti. (2) Važna popravka mekog tkiva: Za povrede važnih tkiva kao što su tetive, nervi i krvni sudovi, tokom debridmana treba koristiti odgovarajuće metode kako bi se što pre obnovila funkcija udova. (3) Drenaža rane: Koristite silikonsku cijev, postavite je na najdublji dio rane i provucite je iz tijela kroz normalnu kožu. I spojite drenažnu bocu pod pritiskom i uklonite je nakon 24 do 48 sati. Kada je potrebno, antibiotici ili antibiotska sredstva sa sporim{15}}oslobađanjem mogu se staviti u ranu prije zatvaranja. 3. Potpuno zatvaranje rane i težnja ka primarnom cijeljenju je ključ za transformaciju otvorene frakture u zatvoreni prijelom, a to je i glavni cilj operacije debridmana. Kod otvorenih prijeloma prvog i drugog stepena, nakon debridmana, većina rana se može zatvoriti. Za otvorene prijelome trećeg stepena također je potrebno nastojati da se rana nakon temeljnog debridmana što bolje zatvori u jednom stadijumu koristeći različite metode. Razvoj mikrohirurgije pružio je bolje metode i više mogućnosti za liječenje ovakvih ozljeda. (1) Direktno šivanje: Za one koji nemaju očigledne defekte kože, često je moguće direktno šivanje. Rana koja prelazi preko zgloba okomito, iako nema defekta kože; Također nije preporučljivo direktno šivanje kako bi se izbjeglo ožiljno stezanje rane, što može utjecati na lošu pokretljivost. Moramo koristiti tehniku u obliku slova Z- da ga zatvorimo. (2) Šivanje smanjene napetosti i presađivanje kože: Za defekte kože sa visokom napetošću rane, direktno šivanje nije moguće, jer je okolna koža i oštećenje mekog tkiva relativno blago. Redukcioni rez paralelan sa ranom može se napraviti na jednoj ili obe strane rane. Nakon zašivanja rane, ako se rez smanjene napetosti može zašiti, treba je zašiti direktno, u suprotnom treba izvršiti presađivanje kože na rezu smanjene napetosti. Ako postoji defekt kože na mjestu rane, a lokalno ležište mekog tkiva je bolje bez izloženih važnih tkiva kao što su kosti, živci i krvni sudovi, može se izvršiti i direktno presađivanje kože na mjestu rane. (3) Odloženo zatvaranje: Otvoreni prelom trećeg stepena sa teškim oštećenjem mekog tkiva, što otežava potpuno određivanje nekroze tkiva i povećava rizik od infekcije. Nakon debridmana, okolno meko tkivo se može pokriti preko mjesta prijeloma, rana se može otvoriti i koristiti sterilni zavoji za mokro previjanje. Posmatrajte od 3 do Sd, a zatim se debridman može ponoviti kako bi se potpuno uklonilo neaktivno tkivo i izvršilo slobodno presađivanje kože. Ako je presađivanje kože teško, može se koristiti kožni režanj za pokrivanje. (4) Transplantacija kožnog režnja: Otvoreni prelomi trećeg stepena sa velikim oštećenjem mekog tkiva, izloženim mestom preloma, nedostatkom pokrivenosti mekim tkivom i visokim rizikom od infekcije. Treba uložiti napore da se rana prekrije različitim tipovima kožnih režnjeva, kao što su lokalni transferni režnjevi, ostrvski režnjevi sa vaskularnom pedikulom ili slobodni režnjevi sa vaskularnom anastomozom. Nakon što je proces debridmana završen, potrebno je odabrati odgovarajuće metode fiksacije na osnovu težine ozljede za fiksiranje zahvaćenog ekstremiteta. Za prevenciju infekcije treba koristiti antibiotike i primijeniti antitoksin protiv tetanusa.
